adrrij Novi Sad , Srbija
Član broj: 225025 Poruke: 109 89.111.244.*
|
Suština stvari se razbistrava
Višenacionalna Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je bila regionalne industrijska država sa uspešnom privredom. U toku dve decenije, koje su prethodile 1980-im godinama, godišnji rast BDP je iznosio u proseku 6,1%, medicinske usluge su bile besplatne, nivo pismenosti je nadmašivao 91% i životni vek je iznosio 71 godinu. Ali posle decenije zapadne ekonomske pomoći i pet godina raspada, ratova, bojkota i embarga, privreda republika bivše Jugoslavije je nesposobna za život, a njen industrijki sektor je uništen. Jugoslovenski raspad je bio izazvan između ostalog i američkim mahinacijama. Bez obzira na nepriključenje Beograda i njegovih širokih trgovinskih odnosa sa Evropskom ekonomskom zajednicom i SAD, vlada Regana je izabrala za svoju metu jugoslovensku privredu. To se odražava u Direktivi Saveta nacionalne bezbednosti 1984 godine (NSDD 133) pod nazivom «Politika Sjedinjenih Država prema Jugoslaviju» sa oznakom «strogo poverljivo». Njena nepotpuna, cenzuri podvrgnuta verzija, sa koje je skinuta tajna 1990 godine, u zanačajnoj meri izgleda zasnovana na direktivi NSDD 54 za Istočnu Evropu, koja je razvijena 1982 godine. Poslednja se brani sve više «koja proširuje nastojanja u pokretanju «tihe revolucije», koja ima za cilj svrgavanje komunističkih vlada i partija», za reintegraciju zemalja Istočne Evrope u tržišnu privredu. SAD su prethodnio priključile Beograd drugim međunardnim kreditorima u nametanju prve etape makroekonimskih reformi 1980-e godine, malo pre smrti maršala Tita. Pod pokroviteljstvom MMF-a programi otada postupno nastavljaju uništavanje industrijskog sektora i postepeno demontiranje jugoslovenske države «opšteg blagostanja». Sporazumi o rekonstrukciji su uvećali spoljni dug i osigurali mandat za devalvaciju jugoslovenske valite, što je jako udarilo na životni standard jugoslovena. Ta početna runda rekonstrukcije je položena u njegovoj osnovi. Tokom 1980-ih godina MMF je periodično propisivao dalje doze svoje gorke «ekonomske terapije», onda kada je jugoslovenska privreda sporo padala u komu, industrijska proizvodnja se srozala do 10-procentnog pada 1990 godine – sa svim predskazanim socijalnim posledicama.
Marković ide da se pokloni u Vašington
U jesen 1989-e godine, upravo pred pad Berlinkskog zida, jugoslovenski federalni premijer Marković se sreo u Vašingtonu sa predsednikom SAD Džordžom Bušom – starijim radi završetka pregovora odnosno novog paketa finansijske pomoći. U zamenu za pomoć Jugoslaviji su se složili za još šire «ekonomske reforme» uključujući i novu devalvaciju svoje valute, dalje zamrzavanje plata, naglo smanjenje državnih troškova i likvidaciju kompanija, koje se nalaze u kolektivnoj svojini i kojima upravljaju radnici. Beogradska nomenklatura je pomoću savetnika sa Zapada pripremila osnovu za misiju premijera, koji je izvršio prevovvremno mnoge od zahtevanih reformi, uključujući i liberalizaciju zakonodavstva za inostrane investicije. «Šok terapija» počinje u januaru 1990 godine. Bez obzora na to, što je inflacija brzo progutala dohotke ljudi, MMF je naložio zamrzavanje plata na nivou sredine novembra 1989 godine. Cene su nastavile neprekidno rasti, a realno zarađena plata se smanjila za 41% u prvih šest meseci 1990 godine. MMF je takođe upravljao jugoslovenskom Centralnom bankom. Njegova čvrsta monetarna politika nanela je još veću štetu sposobnosti Federalne Jugoslavije da finansira svoje ekonomske i socijalne programe. Državni prihodi koji su namenjeni za otplatu republikama i autonomnim pokrajinama, otišli su umesto toga na otplatu jugoslovenskog duga Pariskom i Londonskom klubu. Republike su u značajnoj meri bile prepuštene same sebi. Odjednom su reformatori napravili konačan bankrot federalne finansijske strukture Jugoslavije i neneli smrtni udar po federalnim političkim institucijama. Prerezavši finasnijski arteriju između Beograda i republika, «reforme» su dolile ulje na vatru separatističkih tendencija, koje su se i bez toga pothranjivale kako ekonomskim faktorima, tako i etničkim različitostima, što je stvarno predodredilo raspad Jugoslavije. Budžetska kriza koji je izazvao MMF je stvorila privredu «svršenog čina» koja je prokrčila put ka formalnom otcepljenju Hrvatske i Slovenije u junu 1991 godine.
Očajna «nevidljiva ruka»
Reforme, koje su kreditori nametnuli Beogradu, nanele su takođe udar u samo srž jugoslovenskog sistema koletivnih samoupavnih preduzeća. Kako je primetio jedan posmatrač, «cilj se sastojao u tome, da se jugoslovenska privreda podvrgne masovnoj privatizaciji i demontira «javni sektor». Birokratija Komunističke partije (uglavnom predstavnici armije i državne bezbednosti) posle dugih debata su izrazili svoju političku i ekonomsku podršku sprovođenim reformama na uslovima likvidacije socijalnih garancija jugoslovenskih radnika». To je bio predlog, od koga očajnik Jugoslavija nije mogla odustati. Naučena od zapadnih pravnika i konsultanata, Markovićeva vlada je donela zakon, koji je prinudio «platežno nesposobna» preduzeća na bankrotstvo ili likvidaciju. Prema novom zakonu, u slučaju neplaćanja računa u toku 30 dana uzastopno ili u toku 30 dana u okviru 45-odnevnog perioda, vlada bi inicirala proceduru bankrotstva preduzeća u toku sledećih 15 dana. Napad na samoupravnu privredu takođe je uključivao i novo zakonodavstvo o bankama, pripremljeno zato, da bi izazvalo likvidaciju «Ujedinjenih banaka», koje se nalaze u kolektivnoj svojini.
U toku dve godine više od polovine banka u zemlji je nestalo, budući da su zamenjene novopečenim «nezavisnim komercijalnim institucijama». Te promene u pravnoj sferi u kombinaciji sa čvrstom monetrnom politikom MMF-a u pogledu industrije i otvaranja privrede za stranu konkurenciju su ubrzale industrijki pad.
Od 1989 do septembra 1990 godine bankrotiralo je više od hiljadu kompanija.
Do 1990 godine pokazatelj BDP je opao za 7,5%. 1991 godine BDP se smanjio još za 15%, dok se obim industrijske proizvodnje smanjio za 21%. Paket mera MMF-a, je neosporno ubrzao bankrotstvo velikog dela dobro razvijene teške industrije Jugoslavije. Druga kolektivna preduzeća su preživela samo zato, što su prekinula isplatu plata radnicima. Više od pola miliona radnika, svi i dalje na platnim spiskovima preduzeća, nisu dobili redovnu platu do kraja 1990 godine. Tim ništa manje, bili su još srećnici. Do septembra 1990 godine približno 600 hiljada jugoslovena je već izgubilo svoje radno mesto, i to je bio samo početak. Po direktivama Svetske banke još 2435 industrijskih preduzeća, uključujuči deo najkrupnijih u zemlji, je bilo određeno za likvidaciju, 1,3 miliona radnika koji su radili u njima – polovina preostale radne snage u industriji je bila «suvišna». Nastupila je 1991 godina, realna plata se nalazila u slobodnom padu, socijalni programi su bili obustavljeni, nezaposlenost je strmoglavo rasla. Raspad industrijske privrede je bio proces, koji je zaustavljao dah po svojim razmerama i surovosti. Njegov socijalni i politički uticaj, teško procenjiv kvantitativno, je bio užasavajući. «Narod jadikuje», - kako se izrazio aristokratski londonski «Fajnenšl tajms».
Jugoslovenski predsednik Borislav Jović je manje ironično upozorio, da su reforme «jako i nepovoljno uticale na društevenu situaciju u celini... Građani su izgubili veru u državu i njene institucije... Dalja produbljena ekonomska kriza i rast socijalnih napetosti je bitno pogoršala društveno-političku situaciju i društvenu bezbednost».
Politička ekonomija raspada
Deo jugoslovena se politički ujedinio za poslednju bitku osuđenih na propast, da bi sprečili razaranje njihove privrede i države. Kako je utvrdio jedan posmatrač, «otpor radnika je savladao etničke barijere, kada se srbi, hrvati, bosanci, slovenci mobilišu rame uz rame ustavši sa svojim drugovima – radnicima». Međutim do tog momenta je ekonomsko suparništvo već pojačalo napetosti u odnosima republika – kako međusobno, tako i sa centralnom vlašću. Srbija je u potpunosti odbacila plan «čvrste ekonomije», i približno 650 hiljada srpskih radnika je ustalo protiv federalne vlade, da bi dobili povišice plata. Druge republike su postupile na svoj način i izabrale ponekad suprotan put. U relativno bogatoj Sloveniji, naprimer, lideri separatista, takvi, kao predsednik Socijal-demokratske partije Jože Pučnik, su podržavali reforme: «Sa ekonomske tačke gledišta, ja se mogu samo složiti sa socijalno korisnim merama u našem društvu, takvim, kao povećanje nezaposlenosti ili smanjivanje prava radnika, zato što su one potrebne za unapređivanje procesa ekonomskih reformi».
Ali u pravi čas Slovenija se priključila drugim republikama, osporavajući nastojanja federalne vlade na ograničavanju njihove ekonomske autonomije. Kako hrvatski lider Franjo Tuđman, tako i srpski Slobodan Milošević priključuju se slovenačkim liderima u suprotstsvljanju pokušajima Federalne Jugoslavije da sprovede radikalne reforme. Na višepartijski izborima 1990 godine ekonomska politika je bila u centru političkih sporenja; za to vreme separatističke koalicije su uklonile sa vlasti komuniste u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji. U onoj istoj meri, u kojoj je ekonomski bankrot zaoštrio zanos secesije, sa svoje strane pojačavajući ekonomsku krizu. Saradnja republika je faktički prekinuta.
A sa početkom međusobnih sukoba republika i privreda, i sama jugoslovenska nacija ušla u bezizlazno obrušavanje. Proces pada se ubrzao, kada je republikanska birokratija počela hotimično pomagati socijalno-ekonomske sukobe radi učvršćivanja svoje sopstvene vlasti: «Republikanska oligarhija, kod svakog onog koji je imao svoju viziju «nacionalnog preporoda», umesto toga, da napravi izbor između pravog jugoslovenskog tržišta i hiperinflacije, izabrali su rat, koji je mogao zamaskirati istinske uzroke ekonomske katastrofe». Istovremena pojava oružanih formacija vernih liderima separatista, samo je ubrzala survavanje u haos. Te «milicije» su vršile sve više mnogobrojnih zlodela, ne samo što su razdvojili narode po etničkim obeležjima, oni su takođe razbili i radnički pokret.
|