"Bila je to firma sa oko 150 zaposlenih. Moj mesečni fond je iznosio u proseku između 300 i 320 radnih sati.
Počinjao sam u 5 ujutro, a završavao kad se vrati poslednji kamion sa gradilišta,
najčešće oko 21 čas. Ostali su radili samo nešto kraće. Zvali su nas „Vidnerove životinje“. Tu sam video kako trojica radnika za dan brda peska pretvaraju u beton i kako se sija gletovana površina betona na kraju radnog dana!
Dnevno 250 m2, u proseku. Kad su nasi ljudi počeli da postižu ove norme, Vidner je dovodio gledaoce da vide čudo neviđeno!
Pre toga je bilo normalno izbetonirati oko 50 m2."
"Tu sam sreo jednog neobičnog čoveka. Zvao se Stane Đukanović, iz okoline Banja Luke - odmeren, duhovit i pronicljiv. Kad me je ugledao prvi put, upitao me “zemljače, imaš li ti ikoga?” Presekao me, ali sam zaključio da je sve pročitao sa mog čela. Ja to ne potcenjujem. Kad smo se bolje upoznali,
pokazao mi je ukočene prste na obe ruke od teškog rada sa “apcigovanjem estriča”(
ravnanje betona aluminijskom letvom).
Rekao je da nije koristio godišnji odmor 25 godina, ali da bi ako napravi takvu pauzu nikad više ne bi mogao ponovo raditi taj posao. Iz tog razloga ne odlučuje se na operaciju prsta."
http://www.politika.rs/rubrike...tvu/Dobar-dan-Austrijo.lt.html