Evo šta neki kažu na naše argumente
**************************************************************
Evropska merila su jasna
Ljubiša Rajić
Međunarodne konvencije o ekvivalenciji (pojedinačnih ispita) i nostrifikaciji (celih diploma) operišu nekolikim merilima, a najvažnija su trajanje, sadržaj i prava koja se stiču. Stara evropska konvencija danas je zamenjena prenosom bodova, a nazivi diploma konkretizovani za pojedine struke zamenjeni su univerzalnim nazivom bakalaureat (bachelor), koji se stiče sa 180 bodova ili tri radne godine, bez obzira koji je sadržaj studija, i master, koji se stiče sa 300 bodova ili ukupno pet radnih godina, a uz pisanje i odbranu jednog samostalnog naučnog rada. Iz dodatka uz diplomu vidi se šta je svršeni student konkretno studirao. Semestri i školske godine su u tom sistemu samo načini organizovanja nastave, a ne merila količine znanja i rada. Naše četiri godine studija daju 240 bodova, jednu radnu godinu više od bakalaureata, odnosno jednu radnu godinu manje od mastera. Odstupanje od toga znači odstupanje od osnovnog merila izračunavanja bodova.
Međutim, u našim raspravama se iznose drugi argumenti: a) naše studije su bolje od inostranih, jer je gradivo obimnije; naši studenti imaju apsolventski staž, a to je onda još jedan semestar; c) naši studenti studiraju i do dva puta duže od normiranog vremena zbog obimnog gradiva. d) naši fakulteti žele da zarade na upisu na master studije.
Normalne četvorogodišnje studije trebalo bi da se okončaju polaganjem ispita u junu mesecu, eventualno u septembru ili oktobru. Apsolventski staž je samo produžetak poslednjeg semestra, a ne deveti ili bilo koji drugi dodatni semestar. A to što naši studenti studiraju i do dva puta duže od predviđenog normiranog vremena, samo je znak loše organizacije studija, loše nastave i lošeg studiranja. Jedini problem je kako preračunati u bodove i zvanja diplome stečene na onim studijama koje traju 9 do 12 semestara, ali bi valjalo razmisliti i o tome da li te osnovne studije baš treba da traju toliko dugo ili su naduvane bez ikakve stvarne potrebe.
Obim gradiva, kod nas po pravilu izražen obimom udžbenika i priručnika, ne znači ništa; bitna je relevantnost izložene građe za konkretni studij. Ogroman broj naših udžbenika sadrži irelevanatnu, preobimnu ili zastarelu građu, veoma često uz višestruko ponavljanje, te sa lošim uputama na dalju literaturu. Naši udžbenici su često veoma obimni ili zato da bi više koštali ili zato što autor ne ume da napravi selekciju i didaktički obradi građu; spiskovi obavezne literature sa desetinama knjiga i hiljadama stranica pokazuju nesposobnost nastavnika za izbor relevantne građe, a literatura na stranim jezicima je skoro potpuno odsutna. Osim toga, mnogo je predmeta podeljeno na dva ili uvedeno samo da bi se našao predmet za nekog novog docenta ili da neko ne bi ostao bez posla, a ima i besmislenih predmeta
Zbog načina na koji je nastava organizovana - od čekanja pred šalterima, preko vežbanja, do rada čitaonica - studenti troše neuporedivo više vremena nego što bi trebalo, a stiču manje znanja od nužnog minimuma. Ogroman deo nastave se ne drži, oprema je često ispod svakog merila, studenti nemaju pristup literaturi i internetu, način držanja nastave je u ogromnoj meri sveden na katedarska predavanja, ogroman deo nastave počiva na gostujućim profesorima, popularno zvanim putujućim trgovcima univerzitetskom robom, na ispitima se proverava pamćenje, a ne veština upotrebe znanja i tako dalje. Naši studenti ne znaju mnogo; njihovo znanje je prvenstveno faktografsko bez razumevanja, uz to često zastarelo, a njihova sposobnost upotrebe tog znanja prečesto je jednaka nuli, jer uglavnom nemaju organizovanu praksu.
Kvalitet naših nastavnika je često sporan; dovoljno je pogledati njihovu citiranost za one nauke za koje je to merilo, koliko često naši profesori učestvuju u međunarodnim komisijama za pisanje izveštaja (peer review), koliko često ih pozivaju da održe plenarna predavanja na značajnim naučnim kongresima, naravno, uz sve kritike koje se mogu uputiti scijentometrijskim metodama.
Postojanje jednog malog broja briljantnih studenata koji se kasnije probiju negde u svetu i steknu ime, te postojanje jednog broja briljantnih nastavnika sa svetskim ugledom i dobrim i naučnim i nastavnim rezultatima ne menja tu osnovnu sliku. Ona je suštinski potvrđena pre nekoliko godina eksternom, krajnje dobronamerno urađenom institucionalnom evaluacijom, ali koja je ovde dočekana na nož, jer mi znamo da smo dobri, u stvari najbolji, a ko drugačije kaže, taj kleveće i laže. Od svih naših državnih i privatnih univerziteta ozbiljnim procesom evaluacije i akreditacije moglo bi se napraviti dva koji valjaju i koji bi kroz desetak godina, uz odgovarajući ozbiljan rad, mogli da konkurišu da uđu u spisak 500 najboljih.
Kod nas je čak i sama organizacija univerziteta još uvek mnogo bliža nekadašnjim složenim organizacijama udruženog rada nego savremenim univerzitetima, odnosno mi smo u najboljem slučaju haos sa zajedničkom telefonskom centralom.
Nema nikakve sumnje da se mnogi naši fakulteti bave više trkom za novcem nego nastavom i naukom, delimice zato što vlada neće ozbiljno da finansira visokoškolsko obrazovanje, delimice zato što nas prečesto sem naših plata ne zanima ništa drugo. Ali, ključno je to da smo kod naših studenata stvorili stav da kada jednom završe fakultet - ne moraju više nikada ništa u životu da nauče. Njihov zahtev je suštinski izraz želje da se izbegne nužno permanentno obrazovanje, trenutno izražen kroz odbijanje nužnosti da studira još jedan semestar i napiše jedan rad da bi stekao zvanje master.
Diplomirani studenti treba da zadrže prava iz radnog života koja su stekli diplomiranjem, ali je isto tako jasno da poslodavac ima puno pravo da od svojih zaposlenih zahteva da se dodatno obrazuju i da im da otkaz ako oni to neće. Kod nas postoji ogroman strah od toga da će neko sa 35 ili 55 godina morati da se vrati u školsku klupu i još nešto nauči zato što se znanje potrebno za obavljanje određenog posla promenilo. A kod ne malog broja nastavnika postoji strah da će i oni sami morati da se modernizuju, da i sami nešto dodatno nauče, ako ništa drugo, ono bar kako se drži savremena nastava.
Pozivanje na to kako u odnosu na bolonjski proces postupaju neki nemački univerziteti ili Oksford ili Kembridž ne stoji: niti smo mi na tom nivou niti smo na putu ka tom nivou; takva poređenja deluju jednostavno kao visokoškolska varijanta pokondirene tikve.
Autor je profesor Beogradskog univerziteta
http://www.danas.co.yu/20061123/dijalog2.html
[Ovu poruku je menjao Aleksandar Marković dana 29.11.2006. u 14:03 GMT+1]
1000 zasto 1000 zato