Citat:
E, sad, koliko je izvodljivo otici u USA sa H1B vizom, ako tamo nemas bas nikoga? Da li su oni koji tamo imaju nekog od rodbine (dakle, ne otac, majka, brat, sestra) u nekoj minornoj prednosti, ili u mnogo vecoj? U stvari, jel' se uopste moze dobiti H1B viza ako tamo nemas nikoga?
Vrlo tesko, gotovo neizvodljivo.
Surovi gleceri, neprelazni planincki klanci, nigde traga civilizacije. Tu i tamo mozes da naidjes oglodane kosture neustrasivih istrazivaca zlehude sudbine koji su u nepreglednoj divljini
ostali bez hrane, vode, majcinog milovanja po obrazu...
Da stvari budu gore, gotovo niko ne zna leskovacki naglasak, a o cevapima da i ne govorim...
Salu na stranu...
USA je
civilizacija - ne treba ti niko sve dok imas pare u dzepu i znas jezik. Apsolutno sve ukljucujuci i pranje vesa i spremanje hrane se moze obavljati
samostalno.
Cak i ako ne znas apsolutno bas nikoga, ako znas sta hoces i gde ides, mozes da resis problem.
Cinjenica je da je daleko lakse ako nekoga vec poznajes da te doceka na aerodromu i pruzi bar minimalan smestaj za prvih par nedelja, medjutim,
veruj mi da se i bez toga moze preziviti (jedino sto kosta znatno vise, jer se spava po motelima, svugde ide peske, jede suva hrana,...).
Ako si vec zapucao negde a ne poznajes nikoga, jos u prirucnicima iz doba pre prvog svetskog rata savetuju da prvo pronadjes nasu crkvu. Vrlo je moguce da
ces dobiti nekakvo prenociste. Vece crkve (na midwestu sasvim sigurno) imaju cesto nekoliko gostinskih soba za namernike za prvih par dana, a na ostalim mestima
(manje parohije) imas sigurno bar gde da spustis kofer. Standardna stvar je da ako ostanes na zakusci posle sluzbe da ce te svestenik predstaviti parohiji, i da
ces moci da stupis u kontakt sa ljudima i da odnekle zapocnes zivot. Svestenik obicno zna parohijane, i zna na koga da te uputi za prvi korak, zavisno od tvoje
profesije, backgrounda, i/ili na kraju krajeva na bazi geografskog porekla - posalje te kod zemljaka. Iako smo prilicno nesolidaran narod, za te prve korake se uvek
nadje neko ko hoce da ti pomogne.
Par mojih prijatelja su spavali u prostoru iznad automehanicarske radnje koju je drzao jedan nas covek. Njemu je bilo super da ima neko da je fizicki tu prisutan preko
noci, a davao im je i neku kintu, pogotovo kad su uzeli da mu brinu o kompjuterima, pokazali mu kako se koristi softver za biznis. Posle nekog vremena (oko mesec,
mesec i po) ti momci su nalazili posao, iznajmljivali svoj apartman, i posle je sve islo svojim tokom.
To je kad bas apsolutno ne znas nikoga.
Sve su sanse da danas, petnaestak godina posle cetvrtog velikog talasa imigracije znas bar nekoga po bilo kakvoj liniji koji je vec situiran u USA.