Tačno, samo što se to ne odnosi na ovaj slučaj.
Kočenje kada ti nešto izleti zahteva procenu, procena zahteva razmišljanje.
Takođe, ovo opisuje nesvesno automatsko ponavljanje radnje, a kočenje je reakcija. Ovo bi najbliže moglo da se odnosi na automatsko nesvesno kočenje kada se na automobilu ispred tebe upale stop-svetla, jer tada uvek i bez razmišljanja kočiš.
S druge strane, naglo izletanje objekata ispred tebe, dok voziš, zahteva senzaciju (vidiš nešto), percepciju (nešto je čovek), izbor odgovora (zaobilazim/kočim/gazim), vreme pokreta (dok podigneš nogu sa jedne pedale, i premestiš je na drugu) i vreme potrebno da mehanika automobila počne da odrađuje posao, s tim što verovatno ovo poslednje je najkraće, mada nije trenutno.
Statistike pokazuju da kod dugogodišnjih vozača psihička sekunda traje od 0.35 do 0.45 sekundi u proseku, ali tu je bitno uračunati i činjenicu da SVI testirani na aparatu sa lampicama su bili koncentrisani, i OČEKIVALI da se neka lampica upravo upali, i imali su proračunat odgovor, samo je još ostala odluka motorike (leva ili desna ruka/noga). To bitno smanjuje vreme trajanja psihičke sekunde. U realnom životu, iznenađenja produžavaju psihičku sekundu, osim kod paničara i neiskusnih, koji iz straha reaguju mnogo brže, ali zato što nisu odlučivali i odabirali reakciju, nego reagovali instiktivno... nažalost, takvi najčešće pogreše u izboru reakcije - ili naglo koče i zaobilaze istovremeno, pa gube kontrolu, ili refleksivno puste volan, i zažmure...
Kad, tokom pravljenja Nes kafe, umesto da uzmeš mleko iz friza tamo ustvari staviš Nes konzervu - shvatiš koliko je multitasking za*ebana i pipava rabota :)