Kod računa ti je ista stvar, jednostrano se može izdati ali kad ga potpiše kupac nastaje dužnično-poverilački odnos. Dakle, to mu dođe na isto.
Kad spominjem račun, zapravo mislim na račun-otpremnicu.
Ugovor nije jednostran, ugovor je slaganje o uslovima posla, a u tom slaganju su uvijek minimalno DVIJE stranke.
Prema tome OBE stranke pristaju na SVE uslove ugovora. Kad se kaže "jednostrano" to se ne odnosi na to da je tekst ugovora izprintala jedna osoba.
Bilo kakav dokument na kojem se neko potpiše i tim potpisom pristaje na uslove posla može biti dokaz ugovora. Ali, ne mora.
Ugovori mogu biti jednostrano potpisani, ako je druga strana bez dvojbi ponudila takav ugovor. Na primjer odeš na neki website, moraš da klikneš da pristaješ na uslove ugovora, ti potpisuješ elektronski, ali druga strana ne potpisuje, ali se smatra strankom u ugovoru.
Isto tako, ugovor može biti uopšten, sasvim je jasno da ne moraš ni riječ da progovoriš u samoposluzi, ali samim tvojim ulaskom u samoposlugu pristaješ na ugovor kupovine robe i ona postaje tvoja onda kada je platiš na kasi.
Kasirka bi mogla da izda račun na nikoga, ali onda mora da nadoknadi sama novac u kasi. Račun nije ugovor.
Mislim da je kod Predraga došlo do zablude oko toga šta je ugovor i šta nije ugovor, jer u Srbiji možda nije napravljen neki novi Zakon o obligacionim odnosima, ali svejedno, onda bi vrijedio onaj stari zakon iz SFRJ.
Link na zakon je ovde:
http://www.forum-nis.org.rs/pd...%20obligacionim%20odnosima.pdf
Ako postoji novi zakon, onda će većina tog zakona biti jednostavno prepisana, jer taj isti zakon postoji u svakoj državi, od Norveške do Tunisa, samo sa manjim razlikama. Ali ugovorni zakoni su praktično isti u cijelom svijetu.
Treba pogledati malo u tom zakonu šta je to ugovor. Tu piše "Kada je ugovor zaključen?" član 26. Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Treba onda pogledati član 28. "Izjava volje": Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
Prema tome to je sve što se treba znati.
Iako mnogi misle da je "ugovor" sinonim za neki potpisani papir, to nema veze sa papirom. Ugovor je obostrani pristanak na neke obaveze. Račun tako nikada ne može da bude ugovor, jer je račun jednostrano izdat. Sa tim računom možeš da obrišeš stražnjicu, ako druga strana nije pristala na ugovor.
Recimo da postoji neki potpisani papir koje su obe stranke potpisale. Ako jedna od stranki, nekom zabludom ili na neki drugi opravdani način nije pristala na neke bitne stavke tog ugovora, takav ugovor se može poništiti ili smatrati da nije nikada ni postojao.
Recimo da vidiš mobilni telefon u reklami gdje piše velikim slovima cijena od € 1, odeš u prodavnicu, potpišeš papire, platiš € 1 i izađeš sav sretan što si kupio jeftino telefon. Nakon 30 dana dođe ti račun na adresu, da platiš € 29 mjesečno. Pretplata je možda bila napisana premalim slovima, namjerno, jer to firme rade da dovedu u zabludu kupce telefona, pa ako osoba nije pristala na pretplatu i ako je bila u uvjerenju da samo kupuje telefon za € 1, onda je ugovor ništavan, sud bi mogao da kaže da telefon može da ostane u vlasništvu osobe, jer sve što je osoba vidjela je reklama telefona od € 1, na to je pristala, a nije pristala na malim slovima napisana "dodatna upozorenja da se radi o pretplati". Ovaj slučaj sa malim slovima se često desio u drugim državama, takvi ugovori su bili često poništeni ili smatrani da nisu ni napravljeni. Jer ako nema izjave volje o bitnim stavkama ugovora, nema ni ugovora. Bez obzira što postoji tamo neki obostrano potpisani papir. Na sudu je da odluči kod takvih slučajeva.
Kod svakog preuzimanja obaveza, osoba pravi ugovor.
U jednom danu možda napravite par ugovora, možda 10 raznih ugovora, ne obraćajući pažnju niti potpisujući bilo šta.
* Odeš da kupiš burek na ćošku, ugovor.
* Kupiš novine, ugovor.
* Kupiš cigarete, ugovor.
* Sjedneš da popiješ kafu, ugovor.
Ali, možda stojiš u redu i prodavac bureka pomisli da si ti stranka što treba da plati onih 10 bureka, koje je on ispred tebe već predao nekoj drugoj osobi. Burekdžija ti izda račun. Račun nije ugovor. Ako nisi pristao na ugovor, nisi dužan da platiš. Bureci nisu kod tebe, ti želiš možda hamburger. Nema ugovora.
Iako potpisana otpremnica može da bude jedan od dokaza ugovora, to je samo mogućnost, nije apsolutno. Primjera radi, imaš firmu za popravak auta, automehaničar, pa ti treba neki dio, recimo treba ti neka guma za Renault, tvoja mušterija je u radionici, ne može da čeka. Ti zoveš prodavca guma i pitaš ga, imaš li onu gumu za Renault? On kaže imam. Ti pošalješ svog pomoćnika da pokupi gumu, ali možda on potpiše neku otpremnicu za neke osovine, na što direktor automehaničar nije pristao. Može i direktor sam da potpiše, ali ako u brzini nije vidio da je na otpremnici nešto što nije kupio, tj. nije se složio da kupi, onda je to ništavno.
"Kada je ugovor zaključen?" član 26. Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.