Da probam da odgovorim za USA slucaj:
Citat:
@Svi,
kakva vam je bila perspektiva za slučaj da tamo negde ne ostvarite planirani uspeh ?
Koliko ste imali prijatelja, novca u rezervi, nekretnina, rodbine koja bi vam pomogla ?
U mom slucaju je jako bitan period u kojem sam otisao - rane devedesete. Od momenta
kad sam (s dobrim razlozima) rekao sebi da odlazim (1990-te) do momenta dok sam finalizirao
TOEFL, GRE, slanja dokumenta, cekanje odgovora sa raznih univerziteta...proslo je dve godine,
pa sam otisao 1992-ge. U momentu kad sam pakovao kofere/davao otkaz, plata junior inzenjera
sa 5 godina radnog iskustva u solidnoj firmi (koja je u vreme Ante Markovica bila oko 1200 maraka)
je bila spala na negde 7-8 USD, sto je celu situaciju dovela do no-brainer nivoa. Sebi sam rekao da
1) idem da konacno vidim zemlju koju sam oduvek hteo da vidim
2) da nemam sta da izgubim, jer cak i ako budem spavao pod mostovima i iznosio djubre iz
restorana sigurno necu zaradjivati 7-8 USD, nego cu ako nista bar dobro nauciti jezik...a postoje
i sanse za mnogo, mnogo vise.
Objektivno - uvek sam mogao da se vratim kod roditelja u prilicno pristojne uslove.
Subjektivno - okruzenje, ljudi/nebo/zemlja u kojem sam boravio pre odlaska je ucinilo apsolutno
sve moguce i nemoguce da mi jasno stavi do znanja da tu ne pripadam. U periodu od nepune tri
godine, Beograd mog vremena je potpuno nalik prevrtanju palacinke doziveo transformaciju od
(prema genijalnoj @zmajevacf definiciji) od "biti" mesta do "imati" mesta. Gomila nekog nakota,
prakticno izmilelog ispod kamena, niti znas ko je, niti sta je, kad ga pogledas nema sta da vidis,
odjednom je pocela da glumi nedodirljive engleske lordove, da racu
nja, da se razmece svojim
bakalnicama (koje je, recimo, otvorio tata direktor PKB-a i koje je snabdevao duboko iza granice
legalno cistih puteva), prodavnicama lekovitih cajeva, trange-frangama....uostalom - znate celu pricu.
Citava generacija obrazovanih, istinski sposobnih, radnih je prakticno bila odsecena od svih zivotnih
perspektiva, a novo doba novih morona je nezadrzivo nailazilo,...i trebalo je ocistiti binu pre toga.
Uglavnom, sta hocu da kazem - subjektivno je povratak bio isto kao i povratak u svoj stari dobri,
ususkani krevet u koji se upravo neko pijan ispovracao....znaci nikad, a mozda ni tada.
Pozitivna strana cele price je da sam bio u relativno mladjim godinama (29), da sam bio vaspitan
da na zivot gledam kao musku igru, da nijedan posten posao nije sramota, da sam imao u dzepu
dve profesije od kojih su dobre sanse da ce jedna da proradi makar kako,...i to sto je u istom
trenutku, +/- 5 godina odlazila lavina ljudi sa pricama slicnim mojima.
Moram da kazem da je u to vreme na USA tlu postojala dosta dobra solidarnost medju sunarodnicima/kolegama.
Cesto smo se culi telefonom, i ljudi koji su se vrlo povrsno poznavali u domovini su prilicno angazovano
jedni drugima prenosili prave informacije o zemlji o kojoj smo znali trista cuda preko filmova/muzike/medija,
ali vrlo malo toga supstancijalnog.
Kako se pokazalo, imalo je puno toga da se sazna i nauci....uglavnom svojom kozom.
Citat:
Posle početnog navikavanja, dokle ste računali da ćete stići kroz 5-10-15 godina(hijerarhijski u firmi,
finansijski itsl.) ?
Velika vecina nas nije imala gotovo nikakve jasne perspektive dalje od onoga sto smo mogli da naucimo
od generacije svojih roditelja - dakle, neke sigurice tipa 'posao/kuca/porodica', tacnije - 'pusti me bre da
zivim kao normalan covek'.
Kako su se stvari kasnije odvijale, neke razlike su postajale jasnije. Prva - da cemo privilegije nasih roditelja
(sigurica/lako cemo/mozak na otavu - sve je u redu) imati eventualno tek sa 10 miliona godisnje, ali vrlo
verovatno ni tada. Druga - da nema stajanja. Treca - da mnogim crtama balkanskog mentaliteta, u prvom
redu hendlovanju razlika u novom okruzenju nema mesta.
Citat:
Dokle se to ostvarilo, a odakle nije ? Da li vas je bilo šta ograničavalo u napretku na poslu, osim
sopstvene volje i potreba tržišta ?
Da li ste nešto postigli drastično brže ili sporije nego što ste očekivali da ćete postići ?
Kad se dospe do nekog vidjenijeg profesionalnog nivoa, ili bar pokaze brz potencijal licnog rasta, pocinju da
se u igru mesaju i faktori o kojima se nije vodilo racuna - inercijalnosti grupe, klike, uticaj etnickog faktora.
Kad pokusam da napravim kompletnu sintezu svega sto me ogranicavalo, jedan ogroman procenat spada
pod jednu jedinu kategoriju - intenzivnu, galopirajucu kretenizaciju Srba. Bez obzira gde bih se sa tim
fenomenom susretao, da li u zbivanjima u domovini (medju bliskim ljudima i inace) ili zbivanjima na tlu
USA, i bez obzira na generacijske okvire (naopakost stare emigracija vs. naopakosti nove emigracije) - taj
faktor je definitivno odigrao disproporcionalno veliku ulogu, prakticno pokrao 10 najboljih godina zivota
na ovaj ili onaj nacin.
Citat:
Da li vas je nešto razočaralo, a verovali ste da neće ili niste očekivali da hoće ?
Verovatno najveci shock sam doziveo pred odlazak sa studija, kad sam posle briljantnog intervjua u velikoj
tehnickoj firmi koji sam prakticno razbucao, dao tacne odgovore na sva pitanja, a na oko pola ponudio i
bolja tehnicka resenja za koja nisu znali (...oh, that's really interesting...) posle par dana bio obavesten
da sam overqualified.
Taj pojam jednostavno nije postojao u svesti - celog veka se u mojoj generaciji govorilo 'budi kvalitetan
i idi na zapad, tamo znaju sta ce im najbolji', a onda - cudo.
Kako se kasnije ispostavilo, ispali su i dzentlmeni u toj kompaniji, jer je izuzetno retko da se kandidatima
koji se ne primaju bilo sta saopstava u bilo kakvom vidu. Pre nekoliko godina sam na rutinski poslat rezime
jedino od njihovog odeljenja u Dolini dobio u posti mali kartoncic sa rutinskom porukom gde saopstavaju da
su pogledali rezime ali da trenutno nije match za njihove trenutne potrebe. U tom trenutku su mi bili cak i
cool - bar ima neko ko kaze tacno kako stvari stoje.
Citat:
Šta vam je bilo najčudnije/najzanimljivije odmah po sletanju ili izlasku iz auta/autobusa/voza ?
Najimpresivniji je bio onaj visceralni/dubinski osecaj pri sletanju u NYC da se nalazis u ogromnoj pulsirajucoj
kosnici nepregledne mase ljudi, ciji zbir energija osecas svim cakrama, odprilike kao da te je neko spustio u
bas bubanj izmedju dva udarca u membranu.
Najcudnija scena je bila kad sam video jednu devojcicu od svojih 16-17 godina, svu nekako ruzicastu, sa tanusnim
nozicama, lakog i prozirnog tkiva kao sveza zele bombona, u malim jednostavnim belim patikicama koja seda za
volan ogromnog Linkolna (ili tako necega), daje kontakt, izparkirava i odlazi nekuda.
Takodje je bilo zanimljivo kad je paralelno sa trotoarom domileo olupan auto sa pet crnaca, i onaj sa suvozackog
mesta pokazao na moje zuto-zelene Adidas Torsion Inlay patike i pitao "where did you get those sneakers" ? Osmeh
i par lakih recenica je po prvi put razresio mnogo potencijalnih problema.
[Ovu poruku je menjao milanche dana 10.09.2011. u 17:38 GMT+1]