Bradzorf012 Mile i ortaci LLC
Član broj: 334105 Poruke: 466
|
@pisac
Odgovor na ono što te buni: kada govoriš o iskustvima iz prevoza ili čekaonice, uopšte o iskustvima iz svakodnevnog života i interakciji sa ljudima. Sam IQ ili izražene sposobnosti na tom polju, koje se manifestuju na odgovarajući način, ne moraju biti uslov, niti u nekoj posebnoj korelaciji sa uspehom u "svetu". Dakle, ja mogu biti briljantan student klasične filologije, prevoditi tekstove sa starogrčkog i latinskog kao od šale, ali to ne znači da ću moći bezbolno da otvorim račun u banci ili naručim hranu u restoranu. S druge strane, nekom drugom, manje "uspešnom" će ovi poslovi ići kao podmazani, a vrlo verovatno će usput šarmirati službenicu ili u tren oka snimiti sve u restoranu, od broja i strukture gostiju, do hrane na stolovima.
Slažem se sa poslednjim pasusom, čak sam i sam pomislio da izraz(stapanje) nije odgovarajući, ali izgleda da smo se razumeli. Ako ćemo pošteno, mene sva ta svakodnevna trivija umara, zato uvek pokušavam da u razgovoru sa ljudima unesem zanimljive obrte i pristojnu dozu humora, sve u svemu nešto što iskače iz klišea. Ponekad uspe i primi se, ali ponekad bude baš bzvz, muk, tišina. Ako govoriš o nadama, strahovima i emocijama, nije ti potreban uvid u fejsbuk profil neke osobe, dovoljno je da pažljivo oslušneš kako govori i gestikulira, kako se kreće, koji stav zauzima dok stoji ili sedi, pa će ti sve biti jasno. Reči dolaze tek ne kraju i ne znače mnogo, tj. prilično su jeftine. Psihijatri, hm. Znaš kako, mislim da malo preteruješ, možda grešim, a možda je i ta tvoja neka neiskusna pa ne može da te "pročita" jer oni imaju stotine i hiljade načina da te skeniraju uzduž i popreko, tako da čak i kada misliš da ih lažeš, u stvari im se daješ na izvolte. E sad, ne vidim zašto bi procenat bolesnih(normalnih, ...) među njima bio bitno drugačiji u odnosu na celokupnu populaciju. Uostalom, jedan pametan čovek je rekao da je "bolest uma ludilo", a ja bih se nadovezao na to i dodao da ga svi mi nosimo u sebi, ali se isto manifestuje u nekom pojavnom obliku samo kod manjeg broja ljudi. Još nešto, meni je etički malo neprihvatljivo da manipulišem ljudima u cilju ostvarenja svojih namera. Mada, ako se malo bolje razmisli, većina ljudskih akcija ima manipulaciju kao osnovu.
Nego, sad mi je nešto drugo palo na pamet. Nikako ne mogu sebi da objasnim jedan fenomen koji sam zapazio kod sebe i mislim da ima veze sa ovom temom, a pojavio se poslednjih godina. Ne znam kako to da opišem, a da ne deluje smešno, ali da pokušam. Rekao bih da sam negde do tridesete, trideset i neke bio slep kod očiju, kao da nisam video svet i ljude oko sebe u pravom svetlu, skoro kao konj kom su stavili amove, pa ne vidi ništa drugo nego ono što mu je neposredno ispred nosa, ako i to. Danas je to kao što rekoh malo drugačije, pa recimo kada šetam, prolazim gradom, imam utisak kao da osećam čitavu ulicu, sve te desetine i stotine ljudi, izloga, automobila, utisaka. Kao da u meni postoji potenciometar kojim se reguliše osetljivost čula, pre svega vida i sluha i kao da ga je neko okrenuo na maksimum. To se naročito odnosi na interakciju sa ljudima, jedan pogled, stisak ruke, jedno "zdravo" ili "dobar dan", pa tu više naučiš o čoveku nego nego kada ti priča priče. Još jednu stvar sam primetio, mnogo puta uhvatim ljude kako melju(prethodno pomenuta priča i trivija, dosadna, glupa i nemaštovita), odnosno sebe kako tu buku čujem i osećam samo kao nekakav pozadinski šum, istovremeno glumeći zainteresovanost. Međutim, kao da mi neki softver radi u pozadini i kada kažu nešto bitno, nešto za šta mogu da se uhvatim, pali mi se lampica. Ne znam da li to ima veze sa iskustvom, sa protokom godina, ali sa pameću sigurno nema, teško da sam sada pametniji nego što sam bio u dvadesetpetoj, mada sam u stvari tada bio gluplji.
[Ovu poruku je menjao Bradzorf012 dana 26.02.2017. u 03:19 GMT+1]
|