Citat:
Lazar-I: Ako neko ne traži pomoć onda mu je ne treba pružati na silu. Ako te ne boli stomak naravno da nećeš ići kod lekara šta god ti neko pričao. Da li ti kažeš da tog čoveka koji se oseća dobro i ne boli ga ništa ipak treba na silu odvesti kod lekara jer ti veruješ da ga boli stomak?
Zašto, o zašto, uvek ima ljudi koji porede bol u stomaku sa psihijatrijskim poremećajem? Analogija ti je potpuno pogrešna. Kao prvo, meni ne dune iz vedra neba da neko ima psihičku bolest, ja prvo moram da vidim
simptome te psihičke bolesti.
Ili, da se spustim na taj utilitaristički nivo razmišljanja bola u stomaku, po tome neko za koga sumnjam da ima tumor na želucu, a to ga ne boli i on ne zna da ima tumor, ja ne smem da ga pošaljem na skener dok on sam ne oseti bol, dva dana pred smrt?
Nekim ljudima očigledno i dalje nije jasno kako stvari funkcionišu u psihijatriji. Poslednji put: ne,
nije dovoljno da lekar napiše "Dg: Lud k'o struja" na parčetu papira pa da onda pritisne crveno dugme na svom stolu, na šta odmah umaršira 8 bolničara rmpajlije koji čoveka odvode za ruke u tapaciranu sobu dok se on batrga i dere iz sveg glasa "ali ljudi, ja sam normalan!... noooormaaaalaaaaaan...." (KLANG!) (Kračun!) (Zvukovi prigušenog vrištanja).
Postoje protokoli za dijagnozu, protokoli za hospitalizaciju, protokoli za zadržavanje bolesnika protiv njegove volje.
I ne znam odakle ti ideja da mi šaljemo ljude na lečenje protiv njihove volje, 60% psihičkih bolesnika se samo javi na lečenje. A ako tvrdiš da mentalno oboleli imaju ista prava i obaveze kao i mentalno zdravi ljudi, onda verujem da ne bi imao nikakav problem da tvoj sin pohađa razred u kojem predaje psihopata/manijak, isto kao što ne bi imao problem da pohađa razred u kojem predaje čovek sa tumorom na želucu.
Citat:
Lazar-I:Pa jel' onaj obožavalac kamena ipak zdrav?
Ne i ne!
Da su mu od rođenja ljudi od autoriteta, ljudi kojima on beskonačno veruje, govorili da zalivanje kamena može dovesti do toga da on dobije mercedes, a onda to objasnili nekom višom silom čije nepostojanje on ne može da proveri,
onda bi bilo sasvim objašnjivo odakle mu takvo mišljenje i tu ne bi bilo poremećaja u liniji zaključivanja! Ako, however, on od rođenja prima normalno obrazovanje, a onda u trideset petoj naprasno bez razloga počne da zaliva kamen, onda nema te sile koja ga može spasti od dijagnoze. Mada ga ja lično ne bih slao u ludnicu.
Citat:
Lazar-I:Zar ovo što si rekao ne potvrđuje moje stavove? Pored toga stalno pominješ lobije koji su presudni u definisanju mentalnih bolesti. Iz ovoga se može zaključiti da lobiji u stvari koriste mentalne bolesti kako bi ostvarivali svoje ciljeve ili su i sami lobisti bolesnici pa nama upravljaju mentalno bolesni ljudi.
Semantička greška #13, ali ko broji... Pominjao sam lobije zato što su realni i zato što postoje. To što vama odmah padaju na pamet teorije zavere, to je vaša stvar. Neki lobiji postoje a ne znaju da postoje. "Lobi" je reč kojom se definiše interesna grupa ljudi koji delaju prema nekom zajedničkom cilju sa ili bez međusobne saradnje. Kada kažem "pederski lobi" ne mislim na tajnu organizaciju gde se ljudi čudno rukuju sa svojim lobanja-prstenovima, mislim na sve pedere u americi koji su se možda individualno borili da se njihovo seksualno opredeljenje ne proglasi bolešću.
Citat:
Lazar-I:Kada sam rekao ubistvo mislio sam na profil ubice. Pored toga mislim da ne treba da me ispravljaš ako odmah zatim upotrebiš "čerečenje životinja" u istom kontekstu.
Ubistvo = imenica, od glagola "ubiti" koji je svršeni vid glagola, (a ne od "ubijati", koji je nesvršeni) koji indicira jednokratni događaj; na drugoj strani, "čerečiti" kao nesvršeni vid glagola koji indicira dugotrajno, često ponavljano i učestalo vršenje jedne radnje.
Citat:
Lazar-I:David Rosenham je1973. godine u članku pod naslovom: "Biti zdrav na nezdravim mestima", opisao iskustvo grupe psihologa koji su se rešili da simuliraju duševnu bolest i to siromašnu u simptomima, izjavljujući da samo čuju neodređene glasove. Ipak su bili lako primani u duševne bolnice, ali mada su brzo prestali da pričaju o lažnim halucinacijama, teško su bili otpuštani...
Ukoliko bi bilo pametno pustiti čoveka koji je "čuo glasove" onoga trenutka kada on kaže da je prestao da ih čuje, onda bi ovaj eksperiment bio vrlo, vrlo zabrinjavajući i mi bismo morali da zavrtimo glavom u neverici. Međutim, očigledno ne znaš šta su to imperativni glasovi, koliko muka mogu da zadaju ljudima i kakve sve manifestacije mogu da imaju. Imperativni glasovi
nikada ne prestaju sami od sebe i bez debele terapije.
Znači, ti si psihijatar, dođe ti pacijent koji kaže da ima "neodređene glasove", ti znaš iz iskustva da je to poremećaj percepcije, i to teži vid (halucinacije, za razliku od iluzija koje su lakši vid), znaš da poremećaji percepcije nikada ne idu sami i da
uvek progrediraju do neke teške psihoze, da se
nikada ne povlače sami od sebe... A onda ti pacijent jednog dana saopšti da, eto, iz nekog misterioznog razloga, više ne čuje nikakve glasove. Šta bi ti? Da ga istog trenutka psihijatar pusti iz ustanove? Pa ako bi ti to uradio bez sumnje bi ostao zapamćen kao najveći idiot među psihijatrima u istoriji!
(Da se zna, ja bih čak naredio da pooštre obezbeđenje oko takvog pacijenta zato što je vrlo verovatno da je odlučio da nas laže u cilju izlaska iz ustanove.)
Slaži tako policiji da si ubio nekoga (nekoga ko je nedavno nestao), pa onda kada te ubace u zatvor dok proveravaju tvoju priču, reci da si se samo šalio, pa da vidim da li bi te pustili!
Takođe, mislim da je ovaj podatak malo nariktan jer bi ih toliko napumpali lekovima, (pa makar to i bilo '73. kada je farmakologija u psihijatriji bila relativno nepoznata) da oni više ni sami ne bi znali da li čuju glasove ili ne.
Citat:
jelena011:Ne sumnjam u to da je jedan od motiva za osnivanje dusevnih bolnica humanost i zelja da se nekako pomogne tim ljudima, ali ne treba zaboraviti da je na ulazu u mozda 1. instituciju ove vrste pisalo da je bolnica osnovana sa ciljem "izdvajanja dusevno bolesnih u ime sigurnosti drugih".
Čekaj... misliš da ne treba da izdvajamo duševno bolesne u ime sigurnosti drugih?
Citat:
jelena011:Mislim da se svodjenje etiologije psihickih bolesti iskljucivo na biologiju naziva redukcionizam...Reci mi, molim te, coveku duze vreme sve ide naopako, ali depresija zapravo nema nikakve veze sa time, vec sa padom nivoa neurotransmitera u organzmu...
Pad nivoa nekih neurotransmitera jeste posledica negativnih događaja u životu. Onda kada ovaj pad postane patološki, onda se razvija duševna bolest. Postoje mnogi ljudi kojima se desi milion loših stvari u životu pa, iako su depresivni i mrzovoljni, ne ispolje ni jedan jedini simptom kliničke depresije. Relacija nivoa neurotransmitera i raspoloženja čoveka je ni manje ni više nego "koka ili jaje" rasprava, pa ako baš imate vremena na bacanje, možemo i o tome da raspravljamo.
Citat:
jelena011:btw - zanimljivo je da se danas sve vise ide na utvrdjivanje medjusobne povezanosti psihickog i fizickog zdravlja...ali se i pored toga psiha dozivljava kao epifenomen procesa u nervnom sistemu...
Što će reći, kapiraju ljudi da niti je prvo bila koka, niti jaje...
Citat:
jelena011:Apsolutno! Nego, sta - sad kad si usao, nema napolje!? Bez obzira na to sto si podjednako zdrav kao i taj psihijatar koji te pregleda!?
Da, ako si odlučio da simuliraš simptome vrlo teške duševne bolesti, ima da se nasediš u bolnici dok te ne verifikuji. Pitam i tebe, ti bi ga pustila onog trenutka kada kaže "ma samo sam se šalio, doktore"? Naravno, nikome ne pada na pamet da taj isti psihijatar može krivično da odgovara ako pusti opasnog čoveka na ulicu.
Citat:
jelena011:
Citat:
Dark Icarus:a ako u to uracunaš da je ~10% ljudi homoseksualno dobijaš da je glasanje lako moglo imati drugaciju posledicu...
Kako?
Tako što je tih 10% psihijatara koji su bili homoseksualci trebalo odstraniti iz glasanja (ako ne zbog pristrasnosti, onda zbog toga što su tada tehnički homoseksualizam smatrali kao bolest). Naravno, tada se nije otvoreno "izlazilo iz ormara", pa ne znamo ni ko su bili tih 10%, a takođe ne možemo da garantujemo ni da su baš svi psihijatri homoseksualci glasali da homoseksualnost nije bolest.
Ali da vidimo ovaj scenario: skupština (vlada, izvršno veće, šta god) izglasava budžet nekoj firmi marginom od 10 glasova. Mesec dana kasnije se ustanovi da je 20 poslanika koji su učestvovali u glasanju tada imali akcije te firme. Da li mislite da bi glasanje ostalo legitimno?
Citat:
jelena011:Nego, ne mogu da odolim a da ne podsetim koliko je nekada masturbacija bila nenormalna aktivnost...
U nekim krajevima sveta masturbacija je još kažnjiva smrtnom kaznom, na žalost ne sećam se gde...
Citat:
jelena011:Ako imas osobu koja je uravnotezena, stabilna licnost, koja prihvata sebe, koja je u stanju da vodi ono sto se smatra normalnim zivotom, i da ostvari dubok emocionalni odnos sa svojim partnerom, a pri tom je homoseksualac, on ipak nije `normalan`?
Bez pretenzija da odgovorim na ovo pitanje, imam jednu primedbu: sve to je irelevantno za to da li je nešto bolest. Isto tako ja mogu da pitam: "Ako imaš osobu koja je uravnotežena, stabilna ličnost, koja prihvata sebe, koja je u stanju da vodi ono što se smatra normalnim životom, i da ostvari dubok emocionalni odnos sa svojim partnerom, a pri tom je njegov partner ovca, on ipak nije `normalan`?"
In a game of chess you must never let your opponent see your pieces - Zap
Brannigan