RusKoba
Član broj: 328721 *.dynamic.isp.telekom.rs.
|
Inače ... danas se u zahtevima za rehabilitaciju najčešće potežu argumenti kako osuđeni nije imao pravo na pošteno suđenje, pravo da bira advokata, kako su mu sudili ideološki neprijatelji its.
A evo npr. kako su ti - krajem rata osuđeni, a koji se sada rehabilituju - sami sudili i presuđivali tokom rata ...
Voja Požarevac je poslednji četnički koljač koji je uhvaćen u Jugoslaviji - tek negde 1979. ili 1980.
Pred TV kamerama i pred prepunom salom suda u Zaječaru je svedočio o svojim zločinima - 49 ubistava, od toga 48 izvršenih klanjem i 1 vatrenim oružjem. Među poklanima je bilo i staraca, žena i dece ...
Citat:
Voja Požerevac:
...
Sava je i dalje držao čoveka za kosu.
»Nećeš dugo«, rekao je čovek na zemlji vezanih ruku.
Prišao sam i udario ga nožem u vrat, prerezao grkljan.
Ostavili smo ga na tom mestu, a ja sam se sagnuo,
uzeo lišće, travu, obrisao kamu i predao je Gicetu. Ništa
mi Sava i Gice nisu rekli u tom trenutku. Krenuli smo u
štab. Gice mi je tada rekao: »Da li znaš koga si ubio?«
»Ne znam.«
»Ubio si komunistu« — rekao je.
Sava je izvestio komandanta Vranješevića da je zadatak
izvršen. On je pitao ko je izvršio zadatak.
»Zadatak je izvršio Požarevac«, odgovorio je Sava.
»Ime čoveka kojeg sam zaklao nisam nikada saznao.«
Nije prošlo nedelja dana od prvog ubistva, dovedoše
čoveka sa beretkom na glavi, u kratkom štofanom kaputu,
u opancima. Uvedoše ga kod komandanta Vranješevića da
mu sudi preki sud koji su sačinjavali sudija Maksić, koji je
radio istovremeno i kao zapisničar, zatim Gandić i Đoka ka-
petan. Prisustvujemo ja i Gice. Čuvamo stražu.
Sudija Maksa tereti ovog čoveka da se na groblju u
Rgotini sastao sa partizanskim komandantom Borčetom. Po-
što je on uporno odbijao da ima bilo kakve veze sa Borče-
tom, Vranješević je ustao i snažno ga ošamario. Čovek ništa
nije rekao. Samo pogleda komandanta, ne progovori.
»Ponovo te pitam, hoćeš li da priznaš da li si se sasta-
jao sa Borčetom« — pitao je Maksa sudija.
»Nisam se sastajao«, reče čovek.
»Suđenje je završeno«, reče Maksa i saopšti presudu:
smrtna kazna.
Prilikom saopštenja presude nije rekao ime čoveka
kojeg je osudio na smrt.
Podnarednik Spalojko zaveza ruke osuđeniku jednim
kanapom. Povedosmo čoveka u potok, na mesto gde sam
prethodno već ubio onog mladića iz Bora.
»Gde je onaj mladić što sam ga juče...«, pitam Giceta.
»To se tebe ne tiče, gde je on.«
Od oružja Sava je imao parabelum pištolj, a mi: Ljuba,
Gice, Spalojko — mišingevere; svi su imali kame izuzev mene.
Opet Gice izvadi kamu i pruži mi je:
»Zar moram opet ja?«
»Šta čekaš«, reče Spalojko.
Gledamo se — oči u oči. Spalojko mu Driđe s leđa,
uhvati ga za kosu i povuče mu glavu unazad. Potegao sam
kamu a zatim pitam: »Kako ću kamu da obrišem?«
»Kamu da mi vratiš istu kao što sam ti je i dao.«
Dođosmo u štab. Učini mi se da su mi ruke okrvavljene.
Priđem vatri i pogledam ruke — krvave.
»Šta gledaš«, pita me Gice — sa satom ubijenog na
ruci.
»Ruke su mi...«
»To je samo početak, polako.«
Rekli su mi da o svemu ovome ne smem nikome ništa
da pričam.
...
— Treće ubistvo izvršio sam dva dana posle drugog.
...
Jutro. Čovek moli da ga ne ubijemo. Ima ženu i decu.
Unučad. Priđe mu Sava, onako krupan i snažan, sa ogromnim
šakama, pritisnu mu glavu uz drvo. Priđem i ja sa kamom
koju mi je Gice dodao. Gicetu se učini da nisam dobro oba-
vio posao, uze kamu i on udari čoveka, zatim baci kamu na
zemlju i naredi mi da je obrišem.
Kada sam mu predao kamu, on mi reče:
»E, Požarevac, od danas si ti vođa trojke.«
...
Komandant pozva mene, Giceta, Savu, Spalojka, Bosan-
ca i Ljubu Koljača u štab. Sava mi je pre toga saopštio da
ću da primim kamu. Sava i Gice sede do komandanta, koji
je govorio kako treba da se borimo protiv komunista, da ih
ima sve više i više, da ih treba iskoreniti. A zatim je posle
kraćeg govora komandant otvorio fioku. Sava komandova:
»Požarevac, ustani da primiš kamu!«
Stadoh mirno i položih zakletvu.
»Ja, Vojislav Rajčić, zaklinjem se svemoćnim bogom
da ću vrhovnom zapovedniku sve vojne sile, kralju Jugosla-
vije Petru Drugom, svagda i u svim prilikama biti veran,
svom dušom odan i poslušan; da ću se za kralja i otadžbinu
junački boriti; da vojničku zastavu nigde i nikad neću izne-
veriti i da ću zapovesti svih pretpostavljenih mi starešina
slušati i verno izvršavati. Tako mi bog pomogao!«
, »Evo ti ova kama da budeš vođa crne trojke, da se
boriš za kralja i otadžbinu, tako ti boga.«
Gledajući me pravo u oči, komandant mi predade kamu.
Napolju su se oko mene okupili četnici, pokazivao sam
im svoju kamu, a oni su je upoređivali sa svojima.
U mojoj trojci su sada Ljuba Koljač i Bosanac.
...
Komandant Negotinske četničke brigade Hajduković sa
dvojicom svojih pratilaca dovede u štab na Bukovu glavu
osamnaestogodišnjeg mladića, učenika iz Negotina.
Hajduković je ispitivao ovog mladića, a Vranješević
je beležio. Mi smo držali mašingevere na gotovs. Hajduković
je tvrdio da se taj mladić s nekim sastajao, da je bio kod
neke žene, da je imao tu vezu. Mladić je poricao, onda je
Vranješević pokazao na mene: »On je vođa crne trojke, on
će da te sredi.« Mladić je odgovorio: »Ja znam da vi koljete,
možete i mene da zakoljete, ali ništa nisam kriv.«
Hajduković se obratio Vranješeviću, pita ga šta da
radi sa mladićem.
»Pošalji ga u trinaesti bataljon da bude kuvar.«
To je u stvari značilo da mladić mora da bude ubijen.
Pošto sam znao šta to znači, naredio sam Bosancu da
ga veže. Dok smo tako išli prema potoku, želeo sam da ovaj
mladić pokuša da beži kako bih ga ubio u bekstvu. Teško
mi je bilo da i njega zakoljem. On nije pokušao da beži.
Plakao je i molio da ga ne ubijemo i nama je tvrdio da ništa
nije kriv. Naredio sam mu da stane. Stao je. I dalje je pla-
kao. ... Ja o tome nisam odlučio... nisam sam, zadatak mo-
ram da izvršim.
Naredio sam mu da stane iza jednog debelog hrastovog
drveta. On je to učinio. Mašingever sam predao Ljubi. Izvu-
kao sam kamu iz kanije. Prišao sam ovom mladiću, pogledao
ga u oči... Gledao je i on mene. Ljuba mi je rekao: »Šta
čekaš?«
Kad sam se vratio u štab, odelo mi je bilo okrvavljeno.
Komandant mi je rekao da nisam baš najbolje naučio zanat,
a ostali crnotrojkaši su mi se smejali dok sam prao odelo.
U to vreme u našoj brigadi postojale su tri crne trojke:
u jednoj sam bio vođa ja, sa mnom su bili Ljuba Koljač i
Bosanac; u drugoj Gice Mali, Sava i Spalojko; u trećoj Slav-
ko iz Rgotine, Dragi i Srđan.
— Da li ste na nekoga i pucali?
— Jednog sam ubio iz puške, sa dva do tri metra, ne
znam rastojanje, bila je noć.
— O čemu ste razmišljali posle ubistva?
— Dogodilo mi se da se probudim a u sobi moji pra-
tioci. »O čemu pričate« — pitam ih još bunovan od sna.
»Govorimo, kažu mi, o onome što si ga noćas zaklao.« —
»Noćas zaklao? Ne sećam se da sam noćas nekoga zaklao.«
Nije ni trepnuo, govore oni, mi smo ga držali. »Komandant
nas je jutros pohvalio, a tebi je rekao da .mu se javiš.« »Ne
sećam se da sam nekog noćas zaklao.« »Pa ako ne veruješ,
pogledaj svoju kamu«, kažu mi moji pratioci. Izvučem kamu
— ona krvava...
...
— Četnički komandanti su nam govorili kako ćemo mi,
ako pobede komunisti, morati da jedemo iz istog kazana,
da nosimo svi istovetna odela, da će morati mnogo ljudi da
spava u istoj prostoriji i da će spavati gde ko stigne, jedan-
put sa jednom ženom, zatim s drugom, da se prosto neće
znati ko će sa kim da živi. Sve je ovo uticalo na mene, tako
da sam ja mogao onako pijan i pod uticajem izjava mojih
komandanata bez razmišljanja da zakoljem bilo koga ako
mi narede pretpostavljeni.
...
... i tako dalje ... sve do 49 do detalja opisanih ubistava.
Ljuba Patak, komadant Timočkog korpusa JVuO, kome je pripadao i Voja Požarevac, je uspeo, kao Maks Luburić i Ante Pavelić, da posle rata pobegne na zapad gde ga nije stigla UDBA-ina ruka pravde.
|