Citat:
Citat:
Dok je u sedamdesetim odlazak preko bio interesantan uglavnom radi turizma i biografije avanturiste...
Jel ovo ozbiljno? Zasto je masa ljudi odlazila na "privremeni rad" u inostranstvo i u 70im, ako se zivelo fenomenalno? Kazes industrija je bila kvalitetna, i te firme koje si naveo su mali procenat samo. Pa sto odose ljudi odavde onda?
Evo bas sam ponovo procesljao svoja secanja na tu situaciju. Mislim da imam vrlo reprezentativan uzorak u svojoj
siroj porodici, rasutoj od centra Beograda, preko Sumadije, sve do planina Crne Gore i Hercegovine. I u ocevoj i u
majcinoj porodici imam osobe koje su u to doba emigrirale u tradicionalne gastarbajterske lokacije (severna Evropa,
Australija).
Da li je bilo trbuhom za kruhom ? Da li su bas morali da idu ?
Ako izuzmem strogo individualne kompase i neki unutrasnji zov coveka da ide negde daleko, mislim da nisu, jer su njihova
braca i sestre koji su ostali da zive u SFRJ (i oni u Beogradu kao i oni po planinskim selima) imali egzistenciju na jednom normalnom
ljudskom nivou. Nisu vozili Mercedes, ali su zato svako popodne sedali u ficu i odlazili negde na rostilj i sedeljke sa drustvom.
Deca im nisu imala najnovije krpice, najnoviji stereo, patike, ali su bila sita i zadovoljna u svakom pogledu - imali su drustvo,
emotivni zivot, prijatelje, sedeljke, igranje napolju do kasnih sati, bezbriznost. Ono gde smo ih tukli su bile znanja, talenti,
vestine i obrazovanje. Sva nabrajanja tipa ('A' mi ide na balet, 'B' na klavir) su padala u vodu cim bi ovdasnji 'X' uzeo instrument
u ruke, ili kad bi pocelo propitivanje iz kojecega (geografije, nauke).
Deca svih koji su ostali su svi od reda daleko uspesniji od onih koji su rasli u inostranstvu. Imali smo vremena i Bozije milosti
da zivimo u spokoju a ne u trci, da se osmislimo, da prodjemo sve sto nas je u zivotu zanimalo bez restrikcija. Na neku foru,
sve nam je bilo dostizno bar da probamo, bar da steknemo neku pocetnu predstavu. Za razliku od dece na Zapadu koja manje-vise
zive zivot strogo struktuiran ogranicenjima posedovanja (novcanika i dugova) i staleskih ogranicenja (bar u poredjenju sa vremenom
i okruzenjem mog detinjstva) imali smo priliku da jedni drugima zavirimo u zivote i da steknemo osecaj za druge ljude.
Jedino cega smo bili liseni je umetnost i zanat posedovanja, ali kako se pokazalo to je nesto sto se daleko lakse da nadoknaditi
nego generalna neizivljenost i skucenost duha.
Generacije nesto malo starije od mene (rodjeni sredinom pedesetih) su uhvatili bas sam peak najboljih vremena.
Naravno, vrag je odneo salu pocetkom devedesetih.
Pomenutih sedamdesetih godina, retki su bili oni koji su sebi mogli da cestitaju sto su otisli iz zemlje. Uglavnom su to bili
fudbaleri (Sekularac, Bogicevic, Keri, Baralic, Mitic, Mesaros....) i po koji kosarkas koji su dobro unovcili svoje kvalitete.
Velika vecina ostalih su bili obicni izmuceni luzeri - rad od jutra do sutra, neizvesnost do koske, a raja kod kuce sedi, uziva,
provodi se, zivi zivot punim srcem, i opet nije lisena gotovo nicega bitnog.
(...naravno, dobro znam koliko je to sticaj odredjenih nakaradnih okolnosti i koliko sve to nije imalo veze sa ekonomijom...)
Citat:
To o redu i sigurnosti stoji, samo nekoga mrko pogledas, cika milicajac, obicno neki Brka, jel'te, ti kicmu polomi.
Sa policijom za svojih 29 godina zivota provedenih u SFRJ nisam imao nijedan susret a da nije bio normalan i uctiv sa obe strane. Sa
policijom se niko normalan nije kacio, nije bilo apsolutno nikakvog razloga, cak ni kriminalci za koje se znalo da u domovinu ne dolaze da
prave sranja nego da odmore dusu i da se malo provedu. Izuzimam studentske demonstracije 1968-me, koji su dogadjaj jedne druge
prirode.
A koliko je bilo sigurno ilustrovacu ti ovim primerom: bila je olimpijada u LA 1984-te i doslo je drustvo kod mene i sestre da gledamo
utakmicu basketa u kasnim nocnim satima. Negde oko 4:30 smo nas sestoro (oba pola, prosek godina 17) po tihoj letnjoj noci
prosetali nekih 2.5 km da bi odpratili drustvo do kuce. Matorci nisu ni rec rekli, cak nisu ni pitali gde smo se smucali u to doba noci.